Pronalaženje lakoće u izvođenju asana


U trećem odeljku sutri o Asani u Sadhana Padi (II:46–48) Yoga Sutri, Patanjali kaže, "Prayatna shaitilya ananta samapatthibhyam" (II:47, "Savršenstvo u asani se postiže kada napor da je izvedemo postaje lak i beskonačno unutarnje biće bude dostignuto) – B.K.S. Iyengar
Prvi korak ka razvijanju nenapora je učenje. Kroz istrajnost i posvećenost vaša praksa se postepeno razvija.
Kao što znate, jedna od nagradi upornog vežbanja je da što duže i češće to radite, postajete sve veštiji. Kada imate veštinu u delovanju, potrebno je mnogo manje napora da uradite isti zadatak koji je u početku bio iscrpljujući. Izvesna količina lakoće dolazi kao rezultat učenja.
Još jedan važan element u pronalaženju lakoće pri vežbanju je vaša namera (sankalpa). Zašto vežbate asane? Ako želite da pre svega postanete jači, fleksibilniji i da izgradite izdržljivost – drugim rečima ukoliko je vaš cilj fizički – onda će napor u vašoj praksi biti sasvim drugačiji od onog koji ulažete ukoliko vam je namera da kroz praksu asana dovedete vaše telo i um u stanje mirne ravnoteže. Možete postati jako dobar izvođač teških poza a da ih još uvek ne izvodite sa lakoćom. Vaše poze će izgledati spektakularno neistreniranom oku, ali će biti daleko od savršenih po tome kako ih Patanjali definiše. Ukoliko vam nije stalo do lakoće u izvođenju, ukoliko to nije ono što tražite, onda je malo verovatno da će lakoća doći u skorije vreme.


S obzirom na ovo što je upravo rečeno, treba imati jednu stvar na umu a to je da ne treba svaka praksa da bude, niti da se usmeri ka lakoći. Kada učite nešto novo, novu pozu ili novu akciju u pozi, koristićete napor da naučite to što pokušavate da naučite. Grešićete i moraćete da ponavljate stvari iznova i iznova.
Jedan, najvažniji element u potrazi za oslobađanjem od napora je da razvijete tihi, perceptivni um. Dokle god učite mehaniku asane i pokušavate da izgradite potrebne fizičke sposobnosti, meditativni um koji je potreban za lakoću će biti neuhvatljiv. Bićete zauzeti izvođenjem asane – „delanjem“. Za izvođenje je potreban napor. Kako bi vaši napori postali manji, potrebno je da postanete vešti i svesni svog delanja, inače, vaše delanje će uznemiravati vaš um. Kako bi od delanja došli do nedelanja, morate, onda, postati mirni, prijemčivi i meditativni u umu i telu.
Korekcije neophodne za postižanje reflektujućeg uma i smanjenje napora se odvijaju na više nivoa. Jedan nivo je poznat svima koji praktikuju Iyengar jogu: nivo koji podrazumeva usklađivanje položaja. Poravnanje je važno iz brojnih razloga - sigurnosti, biomehaničke efikasnosti, estetike – ali je takođe neophodno za olakšavanje slobodnog protoka energije u telu. Pogrešno poravnanje (položaj) stvara otpor, a otpor otežava protok energije. Tada je neophodan povećani napor kako bi se savladao otpor nastao zbog nepravilnog položaja (poravnanja). Pored toga, kada je telo pravilno postavljeno, njegove ćelije funkcionišu skladno. Ovo skladno funkcionisanje stvara lakoću u telu i spokoj u umu. I telo i um onda mogu lakše doći u meditativno stanje.
Za početnika, poravnanje podrazumeva napor. On uči šta je potrebno da uradi kako bi postigao pravilan položaj u pozi. On ne brine o lakoći, on samo pokušava da dobije pravo poravnanje. Onog trenutka kada prestane da misli o podizanju kolena, ona se spuste. On nije smiren, on mora sa nastavi da misli, on mora da nastavi da radi.
Iskusni praktikant ne mora da radi. Njegova kolena ostaju gore. I zato što je u stanju da postigne reflektivno stanje uma, onog trenutka kada mu kolena padnu, to je poput kamenčica bačenog u mirno jezero njegovog uma. On ne misli, “O moja kolena su pala. Moram da podignem kolena.” Umesto toga ćelije njegovog tela doživljavaju promene i on se intuitivno podešava. U ovoj fazi, usklađivanje i prilagođavanje ne idu kroz mozak, što bi poremetilo reflektivno stanje i stvorilo napor. Umesto toga, nepravilno držanje je činjenje, a reflektivno, intuitivno podešavanje je nečinjenje.
Ceo ovaj proces se takođe dešava i sa disanjem. Jedan od načina da umirite um je da postanete svesni svog disanja. Preko disanja možete da pratite i umanjite napor u vašoj praksi. Početnici često ne znaju kada da zadrže dah. Oni moraju da nauče da posmatraju disanje kao deo prakse asane.  Pod prespostavkom da ne postoje respiratorni problemi, disanje treba da bude meko, stabilno i lako, ako je moguće lako – drugim rečima nenaporno. Svakako, različite poze će postaviti različite zahteve na disanje. Ali u kontekstu bilo koje asane, vaše disanje će se promeniti u zavisnosti od toga koliko truda ulažete u nju. Dok podešavate pozu, postanite svesni uticaja vaših podešavanja na kvalitet disanja. Obratite posebnu pažnju na dijafragmu i stvorite što je moguće više mekoće i prostora. Ako i kada uočite da vam je disanje otežano i da morate da dišete kroz usta, znači da ste daleko od lakoće. Kako vam vaše korekcije dovedu disanje u mek, lak ritam, uočićete da vam se telo delom oslobodilo napora i da vam se um kreće ka smirenijem stanju; postaje tiši i jasniji.
Ovaj proces je još važniji za praksu pranajame.
Kada poravnate i opustite mišiće tela i vaš um dostigne receprivno stanje, potrebno je posvetiti pažnju čulnim organima. Oči, uši, jezik, koža, čak i stanje sluzokože nosa i sinusa moraju se dovesti u veoma osetljivo stanje.
Nakon iskustva nenapora u ležećoj Pranayami u Savasani (položaju mrtvaca) možete da počnete da razvijate reflektivno stanje uma u sedećoj Pranayami (što je mnogo veći izazov). I mada Pranayama sledi Asanu na osmostrukom putu, kvalitet lakoće razvijen u praktikovanju sedeće Pranayame može se tada primeniti u vašoj praksi asana.


John Schumacher